Ali kod svakog sportiste želja za učestvovanjem na Olimpijskim igrama, a kamoli olimpijska pobjeda, prevelik je izazov, pa neki, u posljednje vrijeme, pribjegavaju svim sredstvima da bi
došli do tog, za svakog pravog sportistu, najuzvišenijeg cilja. Još u ranim godinama XX vijeka olimpijci su koristili slične medikamente za poboljšanje svojih sposobnosti, pa time i rezultata. Npr. pobjednik u maratonu na Olimpijskim igrama u St. Louisu, 1904 godine, Tomas Hiks kao stimulanse je od svog trenera primao strihnin (!) i konjak, čak i za vrijeme trke!
Tako je to išlo do kasnih 60-ih prošlog stoljeća, kada su sportske federacije počele uviđati zlo dopinga i zabranjivati ga a MOK je zabranio doping 1967 godine.
Sportista koji je neslavno ušao u istoriju kao prvi pozitivan na doping kontroli bio je moderni petobojac, Šveđanin Hans-Gunar Lilenval, na Olimpijskim igrama u Meksiku 1968 godine. Preko pedeset sportista otkriveno je, poput njega, u sljedeće 34 godine, najviše u dizanju tegova. Međutim, daleko “najčuveniji” slučaj dopinga, uopšte u istoriji sporta, je slučaj kanadskog sprintera Bena Džonsona, na Olimpijskim igrama u Seulu, 1988 godine.On je pobijedio u finalu trke na 100 m, koristeći nedozvoljenu supstancu stanozolol, koja, između ostalog, razara jetru. Pobjeda i zlatna medalja sumu oduzete, a svjetski rekord iz te trke (9,79 sec.) je poništen.
Usprkos provjerama, mnogi sportisti koriste doping i ne budu uhvaćeni “na djelu”. Tek 90-ih godina na vidjelo su izišli dokazi da su mnogi, bolje reći velika većina istočnonjemačkih sportista, a pogotovu žena, koristili anaboličke steroide, te mnoga druga sredstva medicinske i hemijske prirode. Nekim od tih sportistkinja se desilo veliko zlo kao posljedica dugotrajnog konzumiranja hemijskih medikamenata: neke su rodile bolesnu djecu (žalosni slučajevi nekad vrhunskih plivačica bivše Istočne Njemačke koje su suvereno vladale svjetskim bazenima 70-ih i 80-ih godina XX vijeka). A i fantastična američka atletičarka Florens Grifit Džojner, koja je 1988 postavila nedostižne svjetske rekorde na 100 i 200m umrla je 21. septembra 1998, sa 39 (!) godina u snu, od komplikacija izazvanih astmom…(?)
Podstaknut ovakvim i sličnim, sve brojnijim primjerima i skandalima, kasnih 90-ih MOK je poveo oštru bitku protiv dopinga, zbog čega je formirana Svjetska anti-doping Agencija (WADA). Na Olimpijskim igrama 2000 i 2002 godine borba je počela donositi rezultate: “stradali” su neki osvajači medalja u dizanju tegova i skijaškom trčanju jer su im otkrivena nedopuštena stimulativna sredstva primjenom najsavremenijih naučnih metoda.
Ali, uprkos svim primjerima, upozorenjima i prijetnjama, na Olimpijskim igrama u Atini, 2004 dvadeset i troje takmičara diskvalifikovano je zbog dopinga!!!
Nažalost, više je nego izvjesno da će rat protiv dopinga jako dugo trajati.
"Arena"
